Oba moja roditelja su iz jednog sela u srcu Backe. Tu su mi ziveli i umrli babe i dede. Tu su mi ziveli i milioni tetaka, ujaka, striceva, brace i sestara od tetaka ,ujaka, striceva. Bile su dve velike porodice sa puno dece. I puno dobrih komsija, sa puno dece i rodbine. Za vreme raspusta smo se skupljali, i zimskih i letnjih. Kad se setim tih zima sa puno snega !(Nisam cekala vezu za Travnik, nego za malo selo u Backoj , “cak” iz Novog Sada). Bila su prela, sa puno ljudi, rodbine i komsija. Secam se mirisa vrucih pogacica sa cvarcima i tek iskokanih kokica, za grickanje na prelu. I mirisa karanfilica iz kuvanog vina. Citava kuca je mirisala, i cekala drage goste, koji su odlazili kasno u noc, prteci staze u tek napadalom snegu. Pevalo se da se sve orilo, neko bi rastegao harmoniku i potegao za tamburom. Tako je malo bilo potrebno da se svi zajedno osetimo srecnim, posebno mi deca. Taj duh zajednistva se osetio i u dugim zimskim nocima kad nije bilo posla, pa se dolazilo na “divan”.
Leta su takodje imala svoje drazi , ali i puno poslova i u kuci i na njivama. Radilo se puno i kod sebe , ali i na mobama, kod komsija. Secam se velikih zajednickih ruckova, posle vrsidbe, u hladovini stare kruske jecmenke, napred u avliji kod moje babe. Baba kuva masin-paprikas pod kotlankom, jedna komsinica pravi krofne, druga postavlja stolove za toliku celjad. A kako je koje voce pristizalo , tako su se ostavljali kompoti. Svi zajedno, malo kod jednih , pa kod drugih. Jedni peru dunst-flase, drugi trebe voce od peteljki i kostica. Tako je bilo mnogo lakse i veselije , u drustvu. Pa branje visanja, grozdja, sve su to bili dogadjaji , koji su okupljali ljude koji su pomagali jedni drugima i ziveli jedni sa drugima. U selu je bio jedan berber , i kod njega se sisalo i staro i mlado. Ko dodje od njega, donosi novosti. Kad zavrsi posao ,on , berber , zadje po selu do starih i nemocnih i poprica u predahu sa svakim od njih, pa i njima prenese novosti. Secam se jednog deda - Vase, taj je jos u vojsci naucio da sisa i kuva pa je to ponekad radio i po selu, a nije bilo ni drugog posla koji se njemu oteo. Svima je nesto popravljao, podzidjivao, pomagao svima kako je i koliko mogao. Bio je prilicno obrazovan , i cesto dalazio kod moje babe na divan, ali i nama deci je uvek poklanjao paznju, i uvek nas nesto ispitivao, mene posebno. Jednom me pitao misleci da ce me uhvatiti u neznanju-koji je glavni grad Danske? Ja kazem Kopenhagen. “Eh, Julka ovo dete je jako pametno, vidis ti kako zna kako se kaze. Neki kazu Kobnhavn!!! “Kakva je to sad moda , tako prekrstiti glavni grad Danske!”-odusevljavao se , krsteci se. Sve su to bili dobri , jednostavni ljudi.
Tada je bilo manje novaca, mozda su ljudi zato bili upuceniji jedni na druge. Ti si trebao komsiji, komsija tebi. Od rodjenja do smrti. Vrlo sam srecna sto sam dozivela te trenutke u zivotu , kao dokaz kako je lepo, i kako se mnogo moze uraditi u jednoj maloj i sloznoj zajednici, a ako se desi da nekad posumnjam u to, mogu da odem na selo gde cu jos uvek zateci po neko staro izborano lice ljudi ,koji su me nekad cuvali, pokazivali tek ojagnjeno jagnje, malo tele. Kad odem na seosko groblje, cesto prodjem pored grobova sa imenima poznatih. Ali ima ih jos, tih starih ljudi, koji smanjenom snagom jos uvek prezu konje , i zena koje ocas posla zakolju i urede velikog petla .
Nekoliko desetina godina posle, retko ko danas priprema kompote , pekmeze i radi ostale poslove koji su se zajedno i u drustvu uz pesmu radili najlepse. Sve se to moze kupiti. I ja se ponekad ponasam kao raspekmezeni pekmez. Osvrcuci se na moj background, nikad ne bih pomislila da cu biti besna sto neki gros-market nema delivering na kucnu adresu, jer boze moj , nema se vremena, ili sto bozemesacuvaj, u nekoj ribarnici ne ciste ribu.
To , i jos mnogo toga postaje skala po kojoj se krecu nase oslabele duse. Nemoc, slabost , insuficijencija svega i svacega. U svakom slucaju mi vise ne zavisimo od nasih najblizih komsija, a i drugih ljudi oko nas. Kakav je i ko moj narod? Nedostaje nam osnovna solidarnost sa najblizima, sa sirotinjom koja je ocigledna na svakom koraku. Mi sedimo u nasim stanovima , sa svojim debelim dupetima, koja rastu zajedno sa nasim stomacima i prohtevima za jos vecom kvadraturom. Vazno je ne biti HAVE NOT!!! I ego-a nam onda rastu, gomilanja nepotrebnih stvari nam rastu. Mi vise nemamo potrebu jedni za drugima, i da bilo sta zajednicki uradimo u svojim zivotima. Sta mi ustvari radimo zajedno? Kad se nadjemo s prijateljima malo popricamo, jedemo, pijemo, slusamo muziku, pogledamo neki film, …. Trosimo, konzumiramo, trosimo, konzumiramo….unedogled…A najprimarnija zivotna aktivnost je biti sam. Kad se nadjemo s nekim, ne mozemo mu reci nista novo, jer svi imamo informacije iz istih monolitnih izvora.Istovremeno pokusavamo da ispunimo zelju za stvarnim zajednistvom, koja je u nama, a neiskusena, pa jos uvek smo ljudi, udruzujuci se u razne zajednice, kruzoke, NGO, pa evo i u ovu online zajednicu. Mi smo nezavisni od nasih komsija, ali smo zavisni od bezlicnih institucija i nepoznatih, udaljenih gospodara. Prave zajednice su ustvari nezavisne po definiciji, a mi postajemo usamljenici jedne neautenticne civilizacije. Kad zavrsimo posao mi idemo da prosetamo po kvartu sa psom eventualno, i usput mislimo o novom autu, koji cemo kupiti na jos jedan idiotski i lihvarski kredit. Ili, da li da sacekam novu tehnolosku generaciju raznoraznih aparata od kojih ce me mnogi zaglupiti jos vise. Moj M. se ubio za te stvari. On ne zna vise ni jedan broj telefona napamet. Kad prigovorim da se isuvise oslanja na aparate , on kaze to je nepotrebno znanje , i samo pritiska deda, Zika,Mika, Pera, kum…A, sta ces kad mozda budes morao jednog trena da se oslonis na svoju memoriju i znanje ?…
Nasa zemlja je u totalnom sranju i haosu!(I to bi trebala da bude zajednica).Komadaju je pred nasim ocima. Jel’ se mozda promenilo nesto na medijskom nebu Srbije posle 17 februara? Nije. Naravno, kad gazde tako hoce. Nismo svi ludi. Pomenuta Absolut votka, Novi Meksiko, Svedska, Kalifornija, kurac-palac, odmah bojkot, sranje….to je MOJE…a i tvoje je MOJE…sta ce tebi TVOJE…Ti vise nemas TVOJE, ni istoriju , ni obicaje, ni tradiciju, moras da budes tikva bez korena bas kao ja…Smradovi!!!Smrdljivi!!!Pohlepni!!!
Kriminal na sve strane, s matere bozje pokrov odnesose, a mi cutimo i kupujemo, fashion selection revije, pesme na sve strane…ne kazem da ne treba…ali aman-zaman, pogledajte nase komsije Hrvate, kako se zajednicki bore …ZERP…brale. Ne , kod nas kazu , pa to su ovi panicari, nije sve tako crno, pa valjda ima ko da misli o tome! Ima neko ko nece dati da ova zemlja ode u pizdu materinu! Evo pogledajte, jel’ ima neko zabrinut izraz na licu…Nema… Ide na fesnseleksn, da klabinguje, da igra , da bude vidjen, a ide ko luda Nasta, ne zna sta ce mu sutra biti kuca.
Na globalnom planu je tek ludnica ,to sranje ne smem ni da zapocnem. Globalno otopljenje, ratovi, kriminal ,genocidi, seks trafiking, pedofilija i ostale nastranosti…Kuda ide ovaj svet? Sta koga od nas boli sto ce se polovi otopiti i poplaviti jednog dana pola sveta? Pa, valjda NAUCNICI (sic!) misle o tome!!! Pa ko ih placa?! Cast izuzecima, pa njih narko bosovi kupe ocas posla!! Svi smo ustvari postali $LAVE$ to the money!!!
Tako se i ja uljuljkam, kazem pogledaj svog muza,sina, ostale, vodi racuna o porodici, ne mozes nista da promenis. Opusti se , idi kupi nesto. I uradim to, kupim cipele, majicu….Koji ce mi ? Trebaju mi po jedne za svaku sezonu, pa kad se poderu kupi druge. Kao nekad. TV reklame, kupuj, kupuj, radi , trosi…paranoja. Postaje dosadno i zabrinjavajuce .Opsednuti smo novcem, poslom, gubitkom posla. Sve se pravda gubitkom posla. Znamo da ce posao ici, ako necu ja , neko ce drugi, ako me odpuste doci ce mladja ili masina. Tu ustvari pocinje i svest da mi ne trebamo ovom svetu, on je krenuo kud je krenuo.
Treba mozda otici na neko jednostavnije mesto. Recimo neki salas, gde ces jesti voce i povrce koje si sam uzgajio, ili na selo , pa otvoriti neki bircuz s nekim mestaninom kojeg ljudi znaju, samo za taj sor je dovoljno, da radis tri cetiri sata efektivno, ides na pecanje, citas ,pises, druzis se s ljudima, vise ti ne treba, inace propadosmo.
A onda kad ukljucimo TV, obaveste nas oni i ostale bete , iz pouzdanih izvora bliskih vladi ,koji su zeleli da ostanu anonimni, da ce sve biti bolje, da cemo se svi zaposliti, i biti jos BOGATIJI…pa makarone , sta talasas, bircuz i salas neka te cekaju jos koju godinu, nece pobeci. Hej , Erasmo, Erasmo, jesi Roterdamski al’ i mi konja za trku imamo!!!